family portrait
mama je prvi put u zadnjih par nedelja izgledala kao da ce se oporaviti.svi smo bili srecni zbog toga,ujutru smo chestitali tati rodjendan,sve je izgledalo okay...chak i kad je mama nazvala tetku i izderala se na nju pa je opet nazvala da joj kaze da je voli...chak se i nasmejala kad je rekla da veruje da ce se oporaviti..a onda je bila dovoljna sitnica poput pite sa krompirom da izleti gomila nepotrebne mrznje i da tata izjuri napolje uz napomenu da mu se niko ne obraca ceo dan...a ja sam samo sedela na fotelji,totalno neupletena u celu prichu,rashirila vesh,usisala u sobu...zashto govorimo stvari koje chesto ne mislimo samo zbog toga shto patimo iznutra i to neshto uglavnom nema veze sa drugim osobama? moram da vas pitam:
zashto je danas tako teshko biti porodica?
